Prošlost i budućnost nacije

Potkraj prošloga i na početku ovoga stoljeća velik broj rasprava s temom nacije pokušavao je dati odgovor na pitanje koje je njezino mjesto u novom, globaliziranom svijetu. Sve jače širenje mreže međunarodnih političkih, vojnih i trgovinskih organizacija dovelo je u pitanje dosadašnje shvaćanje suverenosti nacionalnih država. Masovna pak kultura posredovana utjecajem globalizacije i sve veće komercijalizacije mijenja (neki bi rekli i potkopava) same temelje nacionalnih kultura. Pitanje je glasilo je li nacionalni identitet utemeljen na nacionalnoj kulturi i zaštićen nacionalnom državom samo komadić prošlosti utkan u novu globalnu mrežu isprepletenih inter-, trans- i multi-kultura i identiteta. Da nacija ipak nije tek jedan od oblika društvenog i političkog organiziranja pred istekom roka trajanja, svjedočimo zadnjih nekoliko godina, kada pod udarima financijske krize, valova imigranata i terorističkih prijetnji u diskursu javne političke rasprave na Zapadu pojam nacije opet zadobiva središnje mjesto. Dapače, svjedoci smo da stara podjela političkog spektra na ljevicu i desnicu sve više gubi oslonac te se transformira u podjelu s jedne strane na zagovornike ponovnog jačanja nacije, njezina suvereniteta i identiteta te s druge strane na one koji političku budućnost svijeta vide u jačanju međunarodnih institucija i organizacija.

Nacija kao situacijska zajednica

No daleko od toga da je pitanje mjesta nacije u političkom svijetu i približno riješeno. Čak ni neke elementarne stvari vezane uz nacije često nisu posve jasne. Znamo li uistinu što je to nacija? Kao što je čest slučaj s pojmovima koje svakodnevno rabimo, ni pojam nacija nije uvijek posve jasan. Tko sve čini naciju, kako se ona razlikuje od države i je li nacija isto što i narod, samo su neke od nejasnoća koje se pojavljuju u svakodnevnoj uporabi toga pojma. Još je više nedoumica kada se pokuša utvrditi odnos nacije i demokracije, koja je, uz naciju, drugi nosivi pojam suvremene političke slike svijeta. Je li demokracija vezana uz naciju i funkcionira jedino unutar nje ili se ona može ostvariti i na međunarodnoj razini, pitanje je u čijem odgovoru možda leži budućnost Europske Unije. Pomoć u odgovoru na ta pitanja nudi knjiga Patricea Caniveza Što je nacija?, koju je upravo objavila Matica hrvatska u prijevodu Leonarda Kovačevića.

U prvom, opsegom manjem dijelu knjige Canivez pokušava definirati pojam nacije da bi ga u drugom, opsežnijem, temeljito ispitao u kontekstu suvremene demokracije. Canivez odbacuje teorije koje naciju vezuju uz neke prirodne danosti te time odbacuje i one najzloćudnije nacionalističke teorije koje ideju nacije vezuju uz rase. No u konstituiranju nacije svakako je bitno zajedničko podrijetlo i tradicija, bili oni utemeljeni na stvarnom povijesnom kontinuitetu ili na povijesnoj imaginaciji. Ističući da nacija ima kulturnu i političku dimenziju, Canivez ističe i važnost kolektivne svijesti „o vlastitom postojanju, o svojem jedinstvu i svojoj specifičnosti“. No sama kolektivna svijest, iako važna, nije dostatna za formiranje nacije. Ono što je potrebno da bi se neka politička i kulturna zajednica koja posjeduje kolektivnu svijest konstituirala upravo kao nacija jest suverenost, bilo aktualna ili potencijalna, što daje temelj naciji da služi kao načelo političke legitimnosti. Ono što naciju razlikuje od naroda, kao zajednice građana, jest povijesni kontinuitet koji obuhvaća i prijašnje i buduće generacije. To je dakle povijesna zajednica koju „definiraju njezine etičke, pravne, estetske i druge tradicije“. Imajući sve to u vidu Canivez naciju definira kao „povijesnu zajednicu koju obilježava vlastita kultura, kolektivna svijest i zahtjev za političkom suverenošću“. Autor prihvaća da je jedino na takav način moguće definirati naciju, što znači da u njegovu definiciju nacije ne ulaze neki elementi koji se često uzimaju kao odredbeni, primjerice jezik ili religija. Tu se Canivez naslanja na poznatu tvrdnju Benedicta Andersona da je nacija „zamišljena zajednica“. No iako je to po svojoj biti subjektivistička koncepcija nacije, to ne znači da ona, da bi bila funkcionalna, ne ovisi o objektivnim karakteristikama u kojima se svaka nacija nužno mora realizirati. Kolektivna svijest o zajedničkom pripadanju naciji može nastati samo oko objektivnih kriterija kao što su jezik, religija i kultura općenito.

U ovom kontekstu čini mi se posebno važnim istaknuti Canivezovu tvrdnju da nacija nije sudbinska već situacijska zajednica. Nacija, odnosno naše shvaćanje nacije, nije neka neizbježna danost. Ona ovisi o našem razumijevanju situacije u kojoj se nalazimo, našem položaju u odnosu na prošlost i perspektivama koje nam se otvaraju u budućnosti. Među situacijama koje imaju presudnu važnost u oblikovanju nacija svakako treba izdvojiti situacije sukobljavanja oko elemenata bitnih za održanje i definiranje kulturno-političke zajednice. Ta sukobljavanja mogu biti i unutarnja i vanjska, a njihovo rješavanje daje članovima nacije odgovore na pitanja tko smo mi i u kakvu smo odnosu s drugima. Iz takva shvaćanja nacije proizlazi da nema definitivnog odgovora na pitanje što je to primjerice hrvatska ili francuska nacija. Iako postoje razmjerno stabilni i trajni politički, društveni i kulturni elementi na kojima počiva naše samorazumijevanje, tj. naša kolektivna svijest o tome što znači biti Hrvat ili Francuz, u Canivezovu shvaćanju nacije ti su elementi podložni stalnom propitivanju i reinterpretaciji ovisno o situaciji u kojoj se nacija nalazi. No ono što se ne mijenja bez obzira na situacije jest činjenica da su izazovi pred kojima stojimo zajednički i da će odgovor nacije, bez obzira na sva unutrašnja neslaganja i prijepore, također biti zajednički, jedinstven.

Canivez se s pravom pita je li opravdano vjerovati u postojanje takva jedinstva. Danas, više nego ikada, svjedočimo o različitostima stajališta unutar nacija, pa se vrlo često govori čak i o „kulturnim ratovima“ koji se vode oko najvažnijih pitanja. Ako to jedinstvo ne postoji, nije li onda nacija tek politički korisna fikcija koja otvara mogućnost prelaska u postnacionalni oblik države? Procese koji su u prošlosti vodili jačanju kulturnog jedinstva unutar nacije, kao što su razvoj tiskarstva i industrije, zamjenjuju i nadopunjuju suvremeni načini komunikacije i poslovanja, što vodi do sve većeg ujednačavanja na globalnoj razini. Unatoč napetostima oko zajedničkih shvaćanja unutar nacije i ujednačavajućim tendencijama izvana, Canivez smatra da se ujedinjujuća posebnost nacije očituje u specifičnostima njezina povijesnog razvoja što stvara „jedinstvo koje je diferencirano iznutra“ pri čemu „ono što je članovima nacije zajedničko upravo je ono što ih i dijeli“. To diferencirano jedinstvo određuje način na koji članovi nacije, unatoč razlikama, na specifičan način uređuju svoje društvene, političke i ekonomske odnose.

Imigracije i postnacionalni
model države

Rastrganost suvremenih nacionalnih država između sve veće unutarnje raznolikosti, dodatno potaknute sve snažnijim imigracijskim tendencijama, i „planetarnog uniformiranja društava“ osobito se bolno osjeća u sprezi nacije i demokracije. Ta dosad višestruko iskušana kombinacija danas je dovedena u pitanje i Canivez drugi dio knjige posvećuje upravo pitanju pretpostavlja li dalji razvoj demokracije prijelaz na postnacionalni model države. Svoje stajalište autor prije svega izgrađuje u opoziciji prema stajalištu njemačkoga teoretičara Jürgena Habermasa, koji smatra da globalizacija nužno nameće postnacionalnu političku organizaciju. Uvažavajući važnost globalizacije na društvenom, političkom i kulturnom planu, Canivez ipak upozorava da time nije pokazano da je ideja nacije nadiđena. To se očituje u ustrajnosti opstanka nacije i osjećaja nacionalne pripadnosti koji često stoji na putu uspostavi efikasnih međunarodnih institucija koje bi rješavale svjetske probleme. Čak je i dalja institucionalna izgradnja Europske Unije, kao jedne od najrazrađenijih pokušaja izgradnje naddržavnih institucija, uvelike zauzdana osjećajima nacionalne pripadnosti zemljama članicama.

U pogledu mogućnosti kulturnog jedinstva u pluralističkom i sve više multikulturnom demokratskom društvu Canivez iznosi iznimno važno zapažanje da se „jedina moguća jednoglasnost u demokratskom poretku odnosi na suglasnost o zabrani nasilja u rješavanju spornih pitanja“. Neslaganja i prijepori prirodno su stanje svakoga demokratskog društva, a do većeg jednoglasja dolazi samo u okolnostima egzistencijalne ugroze. U tim situacijama dotad raspršeni individualni identiteti ujedinjuju se pod okriljem nacionalnog kao „izraz želje za sigurnošću“ i smislom. No iz tog poistovjećivanja s nacijom dolazi i prijetnja demokraciji. Na ovom mjestu vrijedi opsežnije citirati Caiveza: „Imaginarno sudjelovanje u veličini nacije pruža užitak nadomjesnim dostojanstvom. Ono također služi kao nadomjestak društvenog priznanja, bilo da je riječ o višim slojevima kojima prijeti propast ili o slojevima bez izgleda za društveni napredak zbog ekonomije u rasulu. U tom slučaju želja za priznanjem, umjesto da se usmjeri na zahtjev ili proširenje građanskih, političkih i društvenih prava, poprima oblik želje za moćnikom, odnosno karizmatičnim vođom. […] želja za priznanjem tako može dovesti do dobrovoljne slijepe pokornosti.“ Jedini način na koji se možemo suprotstaviti tim tendencijama jest uporaba politike kao umijeća praktičnog rasuđivanja, suprotstavljanjem politici sile i udovoljavanjem legitimnim zahtjevima za priznanjem.

Patriotizam, solidarnost i lojalnost

No nema u identifikaciji s nacijom ništa što bi ju nužno vodilo u sukob s demokracijom. Canivez tu ističe ustavni patriotizam kao primjer identifikacije s nacijom i njezinim pravednim institucijama. Ali kada govorimo o identifikaciji s nacijom, u praktičnom su pogledu važniji modaliteti na koje se ona očituje. Tako se u solidarnosti članovi nacije povezuju u međusobnoj brizi jedni za druge, pri čemu se ostavlja načelna mogućnost da se solidarnost pokaže i za druge ljude s kojima ne dijelimo nacionalnost ako se nalaze u sličnom položaju. S druge strane, lojalnost usmjeruje pojedinca na žrtvovanje za očuvanje nacije, čime se nužno povlači razlikovanje prema drugim nacijama. Ovisno o situaciji i intenzitetu sukoba jača jedan ili dugi modalitet identifikacije s nacijom. U mirnija i sigurnija vremena jača solidarnost, koja vodi širenju opsega prava i sloboda kako za pripadnike nacije tako i za nečlanove, dok u vrijeme krize jača lojalnost, što dovodi do ograničenja prava i sloboda te do diferenciranja nacije u odnosu na druge.

Canivezova knjiga na optimalan način spaja filozofsku analizu pojma nacije s povijesnim, politološkim i sociološkim uvidima u taj fenomen. Iako opsegom malena, u njoj su obuhvaćeni svi najvažniji aspekti vezani uz povijesni razvoj i današnju ulogu nacije te će sigurno biti korisna svima koje zanima suvremena politika i mogućnosti njezina budućeg razvoja.